Nadimci na netu: Alejandro, Ale Pravo ime: tko me pozna, taj ga zna Grad: Osijek Datum rođenja: 24.3.1991. Najdraža glazba: Belinda Carlisle (pop 80tih) Najdraža pjesma: La Luna (od moje Belinde, naravno...) Ostalo: Freak za internet, pišem pjesme, opsjednut Belindom Carlisle, previše emotivan... na kraju krajeva, već ćete me s vremenom upoznati :)
Belinda Carlisle
Kome ću drugome posvetiti čitav box nego svojoj najdražoj Belindi, pjevačici koja je otvorila dubine moje duše za koje nisam ni znao da postoje.
Nijedna glazba nije toliko duboko dotaknula moju dušu, toliko duboko se uvukla u nju, kao Belinda i njezine pjesme. Otkako sam je upoznao, glazba za mene više nije samo usputna stvar u životu. Belinda za mene nije samo omiljena pjevačica. Latino glazbu koju sam prije nje slušao, slušao sam da ubijem vrijeme i da si olakšam neki težak, naporan ili jednostavno dosadan posao. Belindu slušam jer sam ovisan o njoj, jer bih poludio da je ne slušam, jer liječi moju dušu i smiruje sve moje negativne emocije, moju tugu i moju bol, moj bijes i moj strah. Belinda je moje najslađe provođenje vremena, moja duševna hrana i moj duševni lijek, moje misli kroz dan i noć, moja java i moj san, moje Sunce i moji oblaci, moj Mjesec i moja zvijezda... moja najljepša opsesija. Oblijepio sam sobu njenim slikama, a specijalne slike sam stavio na zid pored kreveta, tako da joj svake noći uputim posljednji pogled prije no što moja duša utone u san.
Kod Belinde ne privlači me samo njezin čarobni glas, nego i njezina ljepota. Njezine prekrasne oči kojima mi upija pogled, njezino predivno lice, uz čarobni glas kojim pjeva te prelijepe pjesme. Za mene Belinda je najveće čudo, najljepše umjetničko djelo Majke Prirode i nekad se doista pitam može li na ovom planetu postojati takvo savršenstvo poput nje, takve kakvom je prikazana. Ne mogu znati kakva je ona osoba, ali sudeći po onome što znam rekao bih da je predivna osoba koju bi svatko poželio imati uz sebe, jer smatram da osoba koja u pjesmama izgovara tako prekrasne riječi ne može imati lošu narav ili lošu dušu...
La Luna
nedjelja, 24.02.2008.
Novi blog
Dragi čitatelji,
Otvorio sam novi blog na kojem ću odsad objavljivati isključivo svoje literarne radove (pjesme, sastavke, pripovijetke itd)... Naime, to ne znači da napuštam ovaj blog, nikako! Odsad ću voditi dva bloga, nadam se da ćete naći vremena da oba posjetite i prokomentirate :)
Adresa mog novog bloga je:
http://podmagijommjeseca.blog.hr
A jedna novost za ovaj blog...
Dobio sam novu Belindinu gramofonsku ploču, HEAVEN ON EARTH. Evo vam slikica da vidite kako moje dvije ploče izgledaju zajedno
Bio je oblačan, ali vruć ljetni dan. U gradu Washingtonu vladao je opći kaos. Muškarci su išli prema kolodvoru u vojničkim uniformama s velikim strahom u srcu, dok su u svojim domovima ostavljali uplakane žene i malenu djecu koja ni o čemu nisu ništa znala. Na kolodvoru stajalo je mnogo ljudi čekajući vlak za koji su znali da će njih ili njihove najmilije junake odvesti u pobjedu ili u smrt. Najbliže pruzi stajali su muškarci u vojničkim uniformama čekajući vlak. Iza njih stoji mnogo ljudi tužnih lica s američkim zastavama u ruci. Od svih, najviše pažnje privlačio je muškarac u vojničkoj uniformi i lijepa djevojka u njegovom zagrljaju. Ona je bila relativno visoka, ni mršava ni debela. Bila je lijepo uređena, bez previše šminke, onako kako joj je savršeno pristajalo. Njezine duboke tamnozelene oči očaravale su pogled njezinog dragog koji ju je čvrsto držao i klizio rukom po njezinoj tamnosmeđoj kosi što joj je padala do ramena. Njezine lijepe glatke i svijetle usne šaptale su mu bolne oproštajne riječi. On je bio visok i jak, crne kose i plavih očiju. Njegovo je lice bilo znojno od straha i vruće uniforme koju je nosio tog ljetnog dana. Odjednom su svi začuli nekakav šum i pogledali prema nebu. Bio je to zvuk kiše koja se počela spuštati na grad. Svi ljudi pod krovom zagledali su se u mladi zaljubljeni par.
''Dođi, Mandy!'' rekao je on. ''Izađimo na kišu. Ovdje je baš vruće.''
Mandy je pošla za njime i izišla s njime na kišu. Kiša se slijevala niz njihova lica i njihova tijela. Nije se moglo vidjeti jesu li to i suze ili samo kišne kapi što klize niz Mandyino lice, no vidjela joj se velika tuga u očima.
''Smiri se, draga!'' rekao je on. ''Ništa se neće promijeniti. Ja ću se vratiti živ i zdrav. Hajdemo sada zaplesati ovdje na ovoj ljetnoj kiši.''
''Kako da se smirim, Daniel?'' upitala je Mandy. ''Ti ideš u rat! Ideš na milost i nemilost tuđeg oružja.''
''Obećajem ti da ću se vratiti iz rata.'' rekao je Daniel. ''Neću dopustiti smrti da me odvoji od tebe.''
Mandy je pritisnula svoje lice uz Danielova prsa. Daniel je nježno uhvatio njezine ruke. Mandy je podigla pogled prema Danielovom licu koje joj je upućivalo topli osmjeh. Osmjehnula mu se nazad i zakoračila jednom nogom. Držeći Mandyine ruke, Daniel je ponovio njezin pokret. Njih dvoje zaplesali su na ljetnoj kiši. Svi ljudi stali su pod krov kako ne bi pokisli, no Mandy i Daniel plesali su i uživali dok je ljetna kiša padala niz njihova tijela baš kao što su padale suze duboko u njihovim srcima. Mandyine oči odavale su veliku tugu. Možda su i plakale, no kišne kapi skrivale su suze. Daniel se morao boriti sa svojim emocijama kako i sam ne bi zaplakao.
''Ne budi tužna, draga!'' rekao je. ''Radije se prisjetimo naših najljepših zajedničkih trenutaka.''
Plešući su počeli razgovarati o romantičnim trenucima koje su proveli. Zajedno su se toplo smijali, no u njihovom smijehu osjećala se bol koju je bilo nemoguće sakriti. Daniel je uhvatio Mandy za jednu ruku, a potom je okrenuo oko nje same i čvrsto je zagrlio. Mandy je drhtala u posljednjim Danielovim dodirima. Daniel ju je okrenuo prema sebi i poljubio je. Mandy je još jače zadrhtala u toplini Danielovog poljupca. Nastavili su plesati šapćući si oproštajne riječi. Svakim korakom plesa njihova su srca sve jače udarala. Lijep i romantičan zvuk ljetne kiše ubrzo su pokvarili zvižduci vojnog vlaka koji se počeo približavati. Mandy i Daniel odmaknuli su se od pruge. Njihovi plesni koraci postajali su sve brži i u njima se osjećala sve veća tuga i bol. Znali su kako će ih ovaj vlak razdvojiti, možda zauvijek.
''Kako je neobična ta ljubav.'' rekao je Daniel. ''Baš kad se dvije srodne duše međusobno pronađu, sudbina ih razdvoji.''
Mandy je gorko zaplakala na Danielove riječi. Daniel je osjetio kako njezine suze padaju na njegove ruke. Sve do posljednjeg trenutka nisu prestajali plesati. Kako se zvuk vlaka približavao, Mandy je sve jače i glasnije plakala. Suze su počele navirati i na Danielove oči, no on je bio uporan u namjeri da ih ne pusti van. Vlak se približio i zaustavio. Uplakana Mandy osjetila je hladnoću nakon što je Daniel ispustio njezine ruke i izgubio se iz njezinog dodira. Daniel je teškim i bolnim koracima hodao prema vratima vlaka. Mandy je gorko plakala i uzvikivala njegovo ime. Daniel je sjeo na svoje mjesto u vlaku i pogledao prema Mandy. Srce mu se slamalo u posljednjim trenucima koje je proveo gledajući je. Vrata vlaka su se zatvorila. Daniel je pritisnuo svoju ruku uz staklo. Mandy mu je mahala i gorko plakala. Daniel je vidio kako Mandy polako izmiče iz njegovog pogleda. Vlak je krenuo. Daniel više nije mogao držati suze u sebi. One su potekle niz njegovo lice. Mandy i Daniel osjećali su težinu u grudima kao da će im se tijela raspuknuti i srca izletjeti van jedno prema drugome. Ljudi na stanici tiho su jecali mašući zastavama dok je Mandy stajala na pruzi i gorko plakala gledajući vlak kako izmiče iz njezinog pogleda. Vlak je iščeznuo iz Mandyinog vida. Ljudi su otišli sa stanice sa suzama na licu i u očima. Mandy je kleknula na prugu i nastavila plakati izgovarajući Danielovo ime. Bila je tamo sve dok nisu presušile suze u njezinim očima, dok njen glas nije izgubio snagu.
Dani su odmicali za ostatak svijeta, no ne i za Mandy. Njezina bolna duša nije vidjela izlaske i zalaske Sunca i Mjeseca. Provodila je svoje dane sama. Nije imala volje jesti ni piti, spavati ni disati. Nije imala volje živjeti. Provodila je sate i dane uz televiziju gledajući Vijesti koje su opisivale katastrofe ratnih zbivanja iako je znala da o Danielu ništa tamo neće saznati. Vijesti su katkad bile dobre za Sjedinjene Države, katkad loše, no nijedna od njih zapravo nije bila važna Mandy jer nijedna ne spominje Daniela.
Prošlo je deset mjeseci. Mandyin život nije se nimalo promijenio. Malo je jela i malo spavala, a jedino što je ispunjavalo njezine misli i njezine snove bio je Daniel, posljednji trenuci koje je provela s njime i njihov ples na ljetnoj kiši. Štogod činila, o čemu god govorila, njezino srce vječno je živjelo u tome danu, duboko u svom srcu uvijek je plesala s Danielom na ljetnoj kiši. Sivo mrtvilo njezinog života naglo je prekinuto nakon što se dogodilo nešto što se nije dogodilo prethodnih deset mjeseci. Zazvonio je telefon. Mandy se rastužila kad je čula glas Danielove majke. To ju je još više podsjetilo na Danielovu odsutnost. Bila je prestrašena čuvši kako glas Danielove majke drhti u plaču. Riječi Danielove majke ugušile su posljednju zraku sunca, posljednju zraku nade u Mandyinom srcu. Gospođa je saopćila tragičnu vijest kako je Daniel poginuo u ratu. Mandy je ispustila slušalicu iz ruke. Nije ništa govorila. Nije imala snage ni glasno zaplakati. Samo je sjedila mirna poput kipa dok su se suze slijevale niz njezine obraze. Prolazile su minute, duge kao sati, teške kao kamenje, gorke kao otrov. Mandy je najednom glasno kriknula uzviknuvši Danielovo ime. Prisjetila se njegovog obećanja kako neće dopustiti da ga smrt odvoji od nje. Držeći njegovu sliku u rukama gorko jecajući pitala ga je zašto je prekršio obećanje. Odgovora nije bilo, no Mandy ga je vrlo dobro znala. Znala je da je Danielova smrt bila volja okrutne sudbine. Teškim koracima otišla je do svoga ormara. Iz njega je izvadila crnu haljinu koju joj je Daniel nekoć poklonio. Čvrsto ju je stisnula u rukama. Njezine suze padale su na haljinu i gubile se u njezinoj crnoj boji. Mandy je rastrgala odjeću što ju je imala na sebi i odijenula tu haljinu. Zaklela se kako ništa osim te haljine neće više nositi i kako će tu haljinu nositi na dan svoje smrti, na dan kad će se ponovno vidjeti s Danielom i zauvijek ostati uz njega.
Prošlo je nešto manje od mjesec dana. Novo ljeto otvorilo je vrata prirode i svijeta. Rat je bio završen. Sjedinjene Države su pobijedile. Dok su ljudi u svim kućama gdje su televizori bili upaljeni klicali, Mandy se nije ni osmjehnula jer Daniel ne može dijeliti s njom slatki okus pobjede. Nakon nekoliko dana, nebo je bilo sivo i tužno. Grad se našao pod velom kišnih oblaka.
''Padat će kiša.'' tiho je rekla Mandy. ''Ljetna kiša. Kiša poput one kad sam plesala s Danielom, kad sam posljednji put vidjela njegov osmjeh, osjetila na koži njegove ruke i njegove usne.''
Kiša je počela padati. Pljuštala je kao i onoga dana kad se stopljeno srce Mandy i Daniela zauvijek slomilo na dva dijela. Bljesnula je munja i grom je udario. Mandy je zatvorila prozore svoje kuće. Tihim koracima krenula je prema kućnim vratima. Svakim korakom njezino srce udaralo je sve jače, baš kao onoga dana kad je plesala s Danielom na ljetnoj kiši. Nakon što je otvorila vrata, zvuk nevremena postao je glasniji. U svojoj crnoj haljini Mandy je istrčala van pod nemilosrdnu kišu. Osjetila je vjetar kako dodiruje njezinu kožu, kako prodire duboko u njezinu dušu.
''Vjetar puše kao i onoga dana.'' rekla je i zaplakala. ''Oh, Daniel! Osjećam te tako blizu sebi dok vjetar dodiruje moju kožu kao što su je dodirivale tvoje ruke toga dana.''
Ispružila je ruke kao da se priprema za ples. Zatvorila je oči. No umjesto Danielovih ruku, njezine dlanove doticale su samo kišne kapi. Zamišljajući Daniela uz sebe, Mandy je zaplesala i drhtavim plačućim glasom zapjevala:
Iako znam da više nisi sa mnom
Iako znam da te više nema
Osjećam te tako blizu dok vjetar puše
Dok ljetno nebo mojim suzama plače
Vlak te odvojio od mene
Puška je prekinula našu vezu
No svaki put kad začujem grom
I ugledam bljesak munje
Ti se smješiš u mome srcu.
Nije važno što govorim
Nije važno što činim.
Duboko u duši uvijek sam s tobom
U plesu na ljetnoj kiši...
Istoga dana, na kolodvor je došao vlak i dvojica prijatelja izišla su iz njega. Rukovali su se i razmjenjivali riječi oproštaja i dubokih zahvala. Potom je jedan od njih otvorio svoj kišobran i otišao svojim putem. Drugi je također krenuo svojim putem, no bez kišobrana. Njegov put bio je isti put kojim je Mandy otišla nakon rastanka s Danielom.
Mandy je plesala na kiši. Ispod zatvorenih vjeđa gledala je Danielovo lice. Plakala je i istodobno pjevala neprestano ponavljajući iste riječi:
Iako znam da više nisi sa mnom
Iako znam da te više nema
Osjećam te tako blizu dok vjetar puše...
Tu je njezina pjesma utihnula i njezini koraci ukočili su se u šoku. Iza ugla njezine su oči ugledale muškarca koji stoji i gleda prema njoj. Odmjerila ga je pogledom od pete do glave. Imao je crne cipele na kojima su se sjajile kapi kiše. Uz tijelo su mu bile pripijene mokre crne hlače i crna jakna. Mandyine oči ukočile su se nakon što su ugledale njegovo mokro lice, crnu kosu i plave oči. Mandy je ugledala Danielov lik. Šokirana je zatvorila oči kako bi ih prisilila da joj prestanu lagati. Potom ih je otvorila. Daniela više nije bilo. Iako je bila uvjerena kako je sve umislila, potrčala je prema uglu gdje joj se Daniel ukazao. Nakon što je ušla u drugu ulicu, pogledala je oko sebe, no nije nikoga vidjela. Sjela je u mokru travu i ispustila bolan krik uzvičući Danielovo ime. Odjednom je čula muški glas kako izgovara njezino ime i osjetila je nečiju ruku na svom ramenu. Okrenula je pogled i ponovno ugledala Daniela. Imao je iste crne cipele i crnu odjeću i isto lice koje je maloprije vidjela.
''Daniel...'' prošaptala je nevjerujući vlastitim osjetilima.
''Mandy!'' odgovorio je on. Nježno je uzeo njezine ruke i podigao Mandy na noge.
''Živ si!'' plačući je rekla Mandy. Čvrsto je stisnula njegova leđa svojim rukama i naslonila lice na njegova prsa. On je položio svoje ruke na njezina ramena.
''Ovo nije san!'' rekla je Mandy. ''Gledam te i dodirujem te. Živ si, Daniel!''
''Naravno da sam živ, Mandy!'' rekao je on. ''Draga moja Mandy! Dao sam ti obećanje i ispunio sam ga.''
''Ovo je čudo! Rekli su mi da si mrtav, da si poginuo u ratu! Kako to da si ovdje, preda mnom?''
''Pred nama je vječnost, Mandy! Sve ću ti reći. Sada zaplešimo! Zaplešimo na ovoj divnoj ljetnoj kiši kao i prije godinu dana.''
Mandy ništa nije mogla reći. Nije imala ni potrebe bilo što govoriti. Uhvatila je Danielove ruke i zaplesala s njime. Baš kao onoga dana, njihovi su pokreti bili puni ljubavi i strasti. Baš kao onoga dana očarano su gledali jedno u drugo. Baš kao onoga dana njihovi poljupci bili su strastveni i vrući. Baš kao onoga dana, suze su zajedno s kišom klizile niz njihova lica, no ovo su bile sretne suze ljubavi. Plesali su gotovo dva sata. Najednom je nevrijeme stalo. Kiša je prestala padati, a Sunčeve zrake probile su sivi veo oblaka. Osmjeh duge razlio se preko dotad ljutog lica olujnog neba. Mandy i Daniel prestali su plesati.
''Što se dogodilo, Daniele?'' upitala je Mandy. ''Molim te, reci mi! Uvjeri me da ovo nije san!''
''Bilo je ovako!'' započeo je Daniel. ''Jedan naš vojnik bio je prilično sličan meni. Svi su nam govorili kako uvelike sličimo jedan drugome. U jednoj bitci obojica smo bili teško ranjeni. Naša lica bila su krvava, unakažena i neprepoznatljiva. Na putu do bolnice slučajno smo zamijenjeni. Nitko to nije ni primijetio. Operirali su nas i izvadili nam metke. Ja sam bio u teškom stanju, no preživio sam. On nije izdržao, umro je. Mojima su javili da sam ja umro. I nakon što se shvatilo da je kriva osoba proglašena mrtvom, molio sam ih sve da nikome ne kažu da sam zapravo ja ostao živ. Nisam htio da itko to zna sve dok traje rat kako se nitko ne bi izlagao opasnosti. Rat je završio nedugo nakon mog oporavka. Izišao sam iz bolnice i došao vlakom u grad. Nakon što sam izišao iz vlaka, oprostio sam se s prijateljem s kojim sam putovao i došao k tebi. Nisam mogao bilo kamo drugamo otići znajući da ti patiš za mnom.''
''Ovo je pravo čudo.'' rekla je Mandy plačući od sreće. ''Živ si i zdrav. Ispunio si obećanje da nećeš dopustiti da te smrt odvoji od mene.''
Još su neko vrijeme stajali u zagrljaju i razgovarali. Sljedeća osoba kojoj je Daniel svojom pojavom htio javiti radosnu vijest bila je njegova majka. Mandy i Daniel otišli su do nje. Gospođa se onesvijestila od šoka nakon što je vidjela živog i zdravog sina kojeg je mjesec dana smatrala mrtvim. Nakon što se probudila, uslijedile su suze radosnice i brojna pitanja. Daniel je majci pripovijedao sve što se dogodilo. Za to vrijeme Mandy je šutjela s osmjehom na licu i sa suzama u očima ne mogavši vjerovati da je ovo čudo stvarno, a ne samo još jedan od njezinih brojnih snova.
Spustila se noć. Mandy i Daniel zajedno su legli u krevet. Posljednji pogled prije zaranjanja u carstvo snova uputili su jedno drugome sretni što je gotov rat kao i oluja njihovih života. Zaspali su s osmjehom na licu dok su u njihove prozore ponovno udarale kapi ljetne kiše.
Ne mogu reći da nisam imao vremena čitavo ovo vrijeme napisati post. Jednostavno se nisam sjetio, ali zašto...? Ne znam ni sam. Nemojte se ljutiti. :(
Inače uživam na zimskim praznicima. Trenutno je kod mene u gostima moj najbolji prijatelj s neta i šire (inače živi u Splitu, u utorak navečer ide kući). Vama, dragi čitatelji, sa zakašnjenjem sretan Božić i Nova 2008. godina i želim vam sve što si sami možete poželjeti.
Za Božić sam dobio novi mobitel, stalak za CDe , slatkiše i kao šećer na kraju MEDALJON SA SLIKOM MOJE BELINDICE. Neki me zajebavaju da sam peder, da sam feminiziran što nosim taj medaljon, ali zaboli me sve dok je unutra moja Belindica
Dovršio sam svoj roman "Vraćaju se Bonnie i Clyde". Naravno, predugačak je za objaljivanje na blogu. Ima 100 stranica, s time da je jedna stranica A4 format u wordu s uobičajenim marginama i veličinom fonta 12. Roman se još mora sređivati, nedostaje mu stila i dubine, ali sredit ću ja to. Već sam jako ponosan na njega i na svoje likove koji oživljavaju davno zamrlu legendu o BONNIE I CLYDEU
Također velika novost je da sam po prvi put u životu razgovarao sa slavnom osobom. Radi se o Marini Ergotić, glavne vokalistice grupe Magnetic koja je napravila prepjev Belindine La Lune. Došao sam do njenog broja telefona i razgovarali smo. Sada se dopisujemo preko maila i katkad preko SMSa gdje smo si čestitali Božić i Novu godinu. Bio je divan osjećaj razgovarati s njom, ponajprije jer je slavna osoba, a osim toga zato što je napravila prepjev pjesme koja je promijenila moj život.
Mislim da sam vam zaboravio reći (iako već ima dosta vremena od toga), dobio sam još prije praznika prvu gramofonsku ploču svoje Belinde, i to je ni manje ni više nego moj najdraži album RUNAWAY HORSES!!!!!!! Držim je iznad kreveta, zajedno sa "The Best of Belinda Volume 1", prvim originalnim Belindinim CDom koji sam dobio.
Malo veće novosti vezane za moju Belindicu... frend iz Šibenika napokon mi je poslao na DVDu cijelu snimku koncerta Belinda Live 1988. To sam čekao nekoliko mjeseci, popizdio sam čekajući... Od kolege s BCnet foruma iz engleske dobio sam dva DVDa i jedan CD. Na prvom DVDu je Belindin koncert Live at Manchester Pride 2007. Navodno taj DVD sada imaju 4 osobe na ovom svijetu (osim ako lik sere), a to smo: on, lik koji mu je to nabavio, ja i sama Belinda Na drugom DVDu su snimke Belindinih pojava na televiziji. Kvaliteta slike toliko je loša, a to je toliko teško i zajebano za prebaciti na kompjuter u obični MPG format, da sam taj DVD stavio u arhivu i nisam ga uklopio u kolekciju. Na CDu je hrpa Belindinih fotografija i četiri koncerta Belindine grupe The Go-Go's. Drugi kolega s foruma dao mi je neki link s neta gdje sam skinuo još jedan Go-Go's koncert. Tako da sada imam prilično veliku kolekciju Belindinih live nastupa: Belinda Live 1988 (DVD video i audio CD), Runaway Live 1990 (DVD video i audio CD), Live in Moscow 2006 (audio CD), Live at Manchester Pride 2007 (DVD video, CD nema smisla snimati jer je loša kvaliteta zvuka), i pet Go-Go's koncerata u audio formatu: Live at Austin 1983, Live at Oakland 1990, Live at Irvine 2001, Live at Hiroshima 2004 i Live at Japan 2004. Kako bi kolekcija bila recimo potpuna, nedostaje mi još DVD s koncertom "Belinda 1986". Naime, taj se spominje na svim videografijama, a nemam ga. Ima za naručiti preko neta, ali ja nemam jebenu kreditnu karticu.
Jučer me jedna stvar jako ispunila. Neka budala na Youtubeu je bila stavila parodiju na Belindin spot "Always Breaking My Heart". Stavili su njezin spot i preko njega muški glas kako pjeva istu pjesmu, pa su je sprdali "Belinda transvestit". (džubrad). Vidio sam da je iz nepoznatog razloga taj video obrisan s youtubea i nestao s lica interneta, a account tog majmuna je blokiran na youtubeu Tako mu i treba, son of a b[beep]. Svi kad tad dođu na svoje, svatko tko sere po Belindi pojede vlastita govna, ili iz moje ili iz tuđe ruke.
Evo za kraj nekoliko sličica s gore spomenutim stvarima:
Gramofonska ploča Runaway Horses:
(klikni na sliku)
Mobitel (dobro, nije ovaj moj, ali moj je isti takav) :
Medaljon s Belindinim slikama:
(klikni na sliku)
Stalak za CDe gdje držim svoje blago:
(klikni na sliku)
DVDi Belinda Live 1988 i Live at Manchester Pride 2007:
(klikni na sliku)
Go-Go's koncerti na CDima:
(klikni na sliku)
(CD i DVD covere za Live at Manchester Pride 2007 i Go-Go's koncerte sam sâm dizajnirao, nemojte da mi ih kradete)
Lijepi pozdrav svim mojim čitateljima, sada ću skoknuti do vaših blogova i pozdraviti svakoga posebno.
ZNAM, DUGO SE NISAM JAVLJAO, MALO SAM ZAPOSTAVIO OVO MJESTO. ZNAJTE DA VAS NISAM ZABORAVIO, SUTRA ĆU ISKOMENTIRATI SVIMA KOJIMA SE DUGO NISAM POJAVLJIVAO NA BLOGU, SAD NEMAM VREMENA.
Moja najdraža Belinda ponovno je svojim pjesmama učinila nešto u mom životu. Upoznala me s definitivno najveličanstvenijom legendom o kriminalu i ljubavi, legendom o BONNIE I CLYDEU. Čuo sam njezinu istoimenu pjesmu i potražio više o tim likovima na internetu. Po onome što sam saznao o njima, naprosto su me očarali. Inspiriran njima, odlučio sam u skoroj budućnosti započeti s pisanjem svog prvog romana koji će se zvati:
VRAĆAJU SE BONNIE I CLYDE
Naslovnica romana:
(Klikni na sliku za pravu veličinu)
Inspiriran istinitom pričom o Bonnie i Clydeu, odlučio sam napisati svoj prvi roman s naslovom "Vraćaju se Bonnie i Clyde". Radit će se o dvoje ljudi (na početku romana, djece) koji jednog dana na televiziji gledaju film "Bonnie i Clyde". Naime, njih se dvoje ni ne poznaju, svatko živi na svojoj strani mjesta. Ona se također zove Bonnie, on se također zove Clyde, i oboje se zainteresiraju za taj film kad primijete naslov u kojem se spominje njihovo ime.
Nakon što odgledaju film, mladi Bonnie i Clyde ostaju zapanjeni i očarani svojim imenjacima iz tog filma. Uskoro se bliži Halloween. Dvoje mladih očaranih svojim imenjacima doći će na gradsku Halloween proslavu glumeći Bonnie i Clydea iz filma. Tamo će se i upoznati.
Proći će godine. Iako će odrasti, Bonnie i Clyde će ostati očarani legendom o svojim istoimenicima. Jednog će se dana slučajno ponovno sresti i udružiti. Tada će započeti razdoblje u kojem vladaju novi Bonnie i Clyde. Uz teški kriminal i zločine koje će činiti, između njih rodit će se strastvena ljubav. Svakim novčićem koji ukradu, svakim čovjekom kojeg smaknu, postajat će sve ujedinjeniji i ući će u novu legendu, baš kao i njihovi najdraži junaci Bonnie i Clyde. Proživljavat će mnoge avanture kroz najmanje 100 stranica moga romana.
I jedna napomena: Moji Bonnie i Clyde imat će sretan kraj!
Još jednom velika hvala mojoj najdražoj Belindi koja me upoznala s ovim junacima koji su me zaintrigirali kao dosad nijedna istinita legenda. Imam vrlo ozbiljne namjere s ovim romanom, namjeravam ga i objaviti.
Koliko je samo predivnih stvari Belinda unijela u moj život... a koliko će ih još tek unijeti...
Kaže se da svaka ptica uvijek svome jatu leti. Istina je... Kao što svaka ptica svome jatu leti i uvijek se vraća odakle je došla, među svoje, tako se ja vraćam prvoj i meni zauvijek najdražoj Belindinoj pjesmi koju sam čuo... svojoj La Luni.
Naravno, La Luna uvijek je moja La Luna, prva Belindina pjesma koju sam čuo i koja je toj čarobnoj pjevačici otvorila put prema mome srcu. Vjerojatno sam već rekao, ali ponovit ću...
Nakon što sam prvi puta čuo La Lunu, postao sam ovisan o njoj i nekoliko dana sam je slušao po 20 puta na dan. Kasnije sam poželio više od Belinde i tako sam postao lud za Belindom. La Luna mi je ostala jednako draga pjesma kao i prije, samo što su mi i mnoge druge postale jednako dobre.
Bez obzira što su mi se mnoge pjesme svidjele jednako kao La Luna, La Luna je uvijek zadržala posebno mjesto. Slušao sam je svaku večer u krevetu prije spavanja i to još uvijek radim. No nedavno je ponovno zauzela svoje mjesto koje joj pripada - mjesto vječno najbolje Belindine pjesme.
Na radiju sam čuo nedavno napravljeni prepjev La Lune napravljen od hrvatske grupe Magnetic. Shvatio sam tada neke stvari... Baš sam nedavno razmišljao kako mi se čini da La Luna koju sam čuo prvi put i La Luna koju sada slušam nisu potpuno iste, no mislio sam da mi se to samo čini, da mi je to prvo slušanje La Lune samo izblijedjelo u pamćenju, no sada sam shvatio da nisam baš tako lud i senilan kako sam mislio da jesam. LOL La Luna koju sam prvi put čuo bila je Magneticova La Luna. Toga dana s interneta sam skinuo Belindinu La Lunu i nisam primijetio da se radi o različitim verzijama jer sam prije toga samo jednom čuo tu pjesmu. Bio sam uvjeren da je La Luna koju sam čuo u autu pjesma Belinde Carlisle. Tako sam nastavio slušati Belindinu La Lunu uvjeren da je ista ona koju sam čuo u autu. No iako to nije ta, jednako je prekrasna kao i Magneticova verzija, možda još i ljepša. U svakom slučaju, ta je pjesma otvorila Belindi put do moga srca i jako sam sretan što se pojavila u mom životu.
Sada nakon što sam čuo novu verziju La Lune, ta je pjesma ponovno počela buditi iste one jake emocije koje je budila onih dana kad sam je slušao po 20 puta na dan poput ovisnika. Tako je La Luna ponovno zauzela vrh vrhova na mojoj top listi Belindinih pjesama, i pjesama uopće. Kao što sam rekao... Svaka ptica svome jatu leti, ja se ponovno vraćam svojoj La Luni.
Eh da... napravio sam svoj prvi tribute video Belindi. To je video na kojem se izmjenjuju slike moje sobe i svih stvari koje imam vezanih za Belindu, dok se u pozadini čuje, koja druga pjesma nego moja La Luna :)
Šaljem svim čitateljima lijep pozdrav uz sjaj Mjeseca (La Luna = Mjesec)
Danas u podne došla stara po mene, da me odveze kod bake na ručak. I dođemo mi do bake, i kad sam izašao iz auta, stara skuži... ja, budala, obuo lijevu patiku i desnu cipelu
Vraćali smo se nazad, stara je psovala i smijala se:"E pa to se samo tebi može dogoditi!".......da, istina..... samo meni........Vraćali se mi nazad kući po cipelU, boli mene ona stvar, bitno da na CD playeru u autu idu Belindine pjesmeRunaway Horses, Vision of You, jbg Summer Rain nisam stigao do kraja odslušati
Eh da... u školi...
Bilo je dobro Saznao sam rezultat nacionalnog ispita iz matematike prošle godine... imam 90%
Inače, sve se vratilo u normalu... više me nitko ne zajebava za neke stvari... ako je netko iz razreda čitao prethodni post, nikakve loše namjere nisam imao, to je objavljeno u ponedjeljak navečer ;)
I sada navečer... vozi me stara doma, odvezla me i kod frenda po neke stvari za školu. Kasnije je išla u Kaufland, ja je čekao u autu... prije bih popizdio, ali sada ne kad je tu moja Belinda koju sam slušao dok sam je čekao La Luna, (We Want) the Same Thing, Deep Deep Ocean, Valentine, Whatever It Takes. Onda dođe ona u najjebenije vrijeme pred kraj Whatever it takes, pa do kuće nisam stigao odslušati Shades of Michaelangelo
Da, kako netko koga privlače tako lijepe stvari poput Belindinih pjesama može biti tako grozan poput mene? Osvetoljubiv?!!! Eh pa može, kad je riječ o uvredi Belindine časti
Naime, radi se o jednom mom "prijatelju" iz škole. Još od prošle školske godine on uživa u tome da mene zajebava. Nikad tomu nisam pridavao previše važnosti jer je bila samo obična zajebancija. Znao me ganjati po školi, nazivati me psetom kad dobijem dobru ocjenu i tako dalje... ali odnedavna me počeo udarati tamo gdje zna da me boli. Počeo je vrijeđati moju Belindu!!!
Mnogi mi govore da se na to ne trebam obazirati, ali nije to lako. Svatko bi rekao "Pa što, nije uvrijedio nikog tvog." Da, shvaćam da me mnogi ne razumiju, ali ne dopuštam jednostavno da mi netko vrijeđa Belindu. On je često znao doći do mene s glupim komentarima tipa "Opet slušaš onu kurvetinu?" a u zadnje vrijeme mu je najslađe pisati po ploči "Belinda je kurva/kuja/drolja". Neko vrijeme sam na to reagirao kao izazvana zvijer, nasrtao na njega svom snagom da mu otmem spužvu i obrišem to... ah svaki put mi je došlo da mu kažem što ga ide, ali ne smijem jer bih tada ja nastradao...
Jednom mi je palo na pamet da bih se protiv njega mogao lukavije boriti. Da, prestati izigravati ranjenu zvijer i poslužiti se razumom da ga spriječim u takvim svinjarijama. Odlučio sam mobitelom fotografirati riječ "kuja" kad je napiše na ploču. Nekoliko sam puta pokušao, no nije mi pošlo za rukom. Jednom me pitao "I što bi s time dobio? Pokazao bi to razrednici? Ne bi mi ona ništa učinila kad nisam nikog tvog uvrijedio!". E da, ali pisao je proste riječi u školi. Za to bi mu razrednica nešto učinila!
Tako sam ga jednom uhvatio kako piše po ploči. Odmah sam znao što piše. Srećom, u pravom mi je trenutku sinulo da bi on mogao kad razrednica vidi sliku na mobitelu reći "To je napisao netko drugi, nisam ja!". Zato sam ja bio dovoljno lukav, pa sam kamerom na mobitelu snimio kratku video snimku gdje se on vidi kako piše po ploči. Kasnije sam fotografirao rečenicu "Belinda je kuja" koju je napisao na ploču. Tu snimku i fotografiju poslao sam sâm sebi MMSom kako bih imao skriveni duplikat, u slučaju da mi on otme mobitel iz ruke i obriše mi to.
Od tada je prošlo par dana, a nisam vidio razrednicu. Odbrojavao sam dane do današnjeg dana, a on me svaki dan podjebavao "Hoćeš me tužiti razrednici? Budalo, neće mi ona ništa napraviti za to!". Bio sam bijesan svaki put kad bi se usudio reći ružnu riječ za Belindu!!!
I napokon danas... zadnji sat... stojim vani pred učionicom i čekam razrednicu. Napokon je došla. Radije sam to obavio nasamo s njom, nego da pred cijelim razredom tužakam ovoga. Kažem ja njoj:"Oprostite što vas dočekujem tu vani. Samo vam želim reći da on (imena su mrska, zar ne ) voli pisati proste riječi po ploči. Piše ružne riječi upućene mojoj omiljenoj pjevačici, i to radi samo s ciljem da mene isprovocira. Imam dokaz, snimio sam ga i uslikao ono što je napisao!". Srce mi je lupalo s uzbuđenjem dugoočekivanog ostvarenja cilja. Razrednica je rekla:"U redu, sredit ćemo to!". Pod satom je odvela njega u kabinet i popričala s njime nasamo. Nakon 10ak minuta izišli su van, i vidio sam njegovu bijesnu facu. Bilo mi je tako drago... uživao sam u svojoj osveti kao u najukusnijem medu. Kad je zvonilo, čuo sam ga kako s nekim prepričava svoj razgovor s razrednicom. Znam da se radilo o meni. Ne znam što mu je točno razrednica rekla, ali nije ni bitno. Vjerujem da se više neće usuditi srat po Belindi.
Draga Belinda, zakleo sam se da nitko neće vrijeđati tvoju čast i proći samo tako. Danas sam prvi put ispunio svoju zakletvu.
...uistinu lijepo rečeno... ima ljubavi koje nikad ne umiru.
Love Never Dies
I never knew how long a day could be
It was winter and the sun was shining
Beyond the shadows I could see
It was winter and the wind was blowing
Love never dies
I know that true love never dies
The season end
And time moves on
But true love never dies
I look at picture I took of you
Now it's winter and the color's fading
I just sit here while the wind blows through me
No matter how hard I try
Can't stop this feeling
Love never dies
I know that true love never dies
A day comes to end
And time moves on
But true love never dies
True love never dies
Never dies
Now I don't want to be wanting you
It's been three years and my heart's still crying
Love never dies
I know that true love never dies
A day comes to end
And time moves on
But true love never dies !
True love never dies !
Love never dies
Love never dies
Love never dies...
Po prvi put stavljam na ovaj blog i dijelim sa svima vama jednu od Belindinih pjesama, zvanu "Circle in the Sand".
Circle in the Sand
Sundown all around
Walking thru the summer's end
Waves crash baby, don't look back
I won't walk away again
Oh, baby, anywhere you go,
We are bound together
I begin, baby, where you end
Some things are forever!
Circle in the sand
'Round and 'round
Never ending love is what we've found
And you complete the heart of me
Our love is all we need
Circle in the sand
Cold wind, tide move in
Shiver in the salty air
Day breaks, my heart aches
I will wait for you right here
Oh, baby when you look for me
Can you see forever ?
I begin baby, where you end
We belong together
Circle in the sand
'Round and 'round
Rising of the moon as the sun goes down
And you complete the heart of me
Our love is all we need
Circle in the sand
Circle in the sand
Prvi put napisao sam nešto što nije pjesma. Napisao sam jednu pripovijetku. Kao što možete vidjeti, naslov je "Mjesečeva svjetlost". Koga zanima, neka čita. Napominjem, prilično je duga. Punih 5 stranica teksta u Wordu s veličinom slova 12.
Mjesečeva svjetlost
U kasnim satima jednog vedrog ljetnog dana, mrak se polako počeo nadvijati nad ulice Los Angelesa. Grad je bio vedar i pun života, a Mjesec je svojim sjajem osvjetljavao put prolaznicima. U tim satima, lijepa i otmjena žena po imenu Amelie Carlstone išla je umorna kući s posla. Prolazeći kroz gomilu, umor ju je polako svladavao. Najednom nije više mogla hodati te je sjela na obližnju klupu. Na klupi je sjedio neki muškarac njezinih godina. Okrenuvši glavu ugledao je prelijepu ženu koja je sjela pored njega. Najednom, Amelie se okrenula prema njemu i zacrvenjela se kad ga je vidjela.
''Oprostite, smetam li?'' pitala je Amelie.
''Ni govora, samo sjedite.'' odgovori on.
Prolazile su minute, a Amelie i nepoznati muškarac samo su šutjeli, no potajno su pogledavali jedno prema drugome.
''Kako su zvijezde samo lijepe!'' najednom reče Amelie.
''Da, uistinu su prekrasne.'' odgovori ovaj. – A pogledajte samo Mjesec kako lijepo sjaji!
''Da, uistinu lijepo.'' odgovori Amelie, te odjedanput kaže:''Molim te, nemoj mi se obraćati s vi.''
''U redu.'' reče on nasmiješivši se.
''Kako se zoveš?'' znatiželjno pita Amelie
''Matthew.''
''Amelie, drago mi je.''
Naizgled gledajući prema nebu, Matthew i Amelie nisu propuštali trenutke da
pogledavaju jedno prema drugome. U trenutku njihovi se pogledi stope u jedno. Matthew se zacrveni od stida u tom trenutku, a potom ustane s klupe. Amelie ustane odmah za njime. Pogledavši ravno u Matthewovo lice, Amelie ugleda Mjesec kako se odražava u njegovim očima, te se također zacrveni. Matthew opazi drhtaj u Amelienim očima te joj kaže:
''Uistinu imaš lijepe oči, Amelie!''
''Oh, puno hvala!''
Amelie se još više postidi na Matthewov kompliment te poželi pobjeći, no Matthew
primi njezinu ruku te joj kaže neka ne odlazi.
''Zašto bježiš? Nemoj otići. Radije malo prošećimo!''
Nemogavši odoljeti Matthewovoj zamolbi, Amelie krene njegovim putem.
''Gdje stanuješ, Matthew?'' upita Amelie.
''Na drugom kraju Los Angelesa.'' odgovori Matthew. ''A ti?''
''Meni je ostalo dvjestotinjak metara do kuće. Ali naprosto nisam više mogla hodati, posao me uistinu iscrpio. Morala sam sjesti.''
Matthew i Amelie potom su se nasmijali u isti glas. Osjećali su jedan čarobno lijep osjećaj dok su se oboje smijali. Amelie nije gledala put kojim ide, samo je slijedila Matthewove korake. Matthew je vrškom oka gledao Amelieno lice. Bio je neizmjerno uzbuđen i zanimalo ga je kakvim će se sjajem njezine oči ispuniti kad podigne pogled. Podigavši pogled, Amelie shvati da je slijedeći Matthewa bez razmišljanja stigla do svog najdražeg restorana. Njezine su se oči ispunile sretnim sjajem i okrenula je pogled prema Matthewu.
''Zar mi čitaš misli?'' upita Amelie. ''Zar si znao da je ovo moj omiljeni restoran?''
''Nisam znao.'' odgovori Matthew nasmiješivši se od uha do uha.
Matthew i Amelie su ušli u restoran. Unutra je zaista bilo lijepo. Nije bilo mnogo ljudi, samo pokoji zaljubljeni par za stolovima. Bilo je prilično tiho. Čitava prostorija zračila je romantikom. Matthew i Amelie sjeli su za stol do prozora s kojeg se lijepo vidjelo kako Mjesec osvjetljava vodu u luci i brodove koji se njišu na valovima. Oboje su se zagledali u taj prizor.
''Kako prekrasno! Ovi brodovi izgledaju kao da plešu pod mjesečinom.'' zaključi Amelie. Matthew nije ništa odgovorio, samo je očarano gledao u Amelien osmijeh. Ubrzo je došao konobar i pitao ih što žele naručiti.
''Molio bih dva komada čokoladne torte.'' odgovori mu Matthew. Amelie nije stigla ništa reći. Šutke je izvadila novčanik htjedeći platiti svoj komad torte, no tada je među Matthewovim prstima ugledala novac kojim će platiti za oboje. Konobar je otišao po tortu.
''Zašto si tako šutljiva i zamišljena?'' upita Matthew.
''Oprosti, Matthew.'' odgovori Amelie. ''Ovo mi je prvi put da mi je netko priredio nešto ovako divno i da se ovako čarobno osjećam u društvu muškarca. Za mene je ovo nešto dosad neviđeno i nisam naviknuta na ovo.''
''Znači, živiš sama?''
''Da, nažalost. Moj otac umro je dok sam još bila malena. Moja majka bila je bolesna i prije nekoliko godina i ona je umrla. Ostala sam sama u njihovoj kući. Prepuštena sam samoj sebi i moram se sama za sebe brinuti.''
''Jako mi je žao što si već u ovim lijepim godinama ostala bez roditelja. Sigurno ti je teško.''
''Nije više tako teško. Priviknula sam se na samoću i to je moja svakodnevica. Samo mi je teško kad se sjetim majke kako je umirala i kako je mene spominjala u svojim posljednjim riječima.''
''Oprosti, nisam znao. Žao mi je što sam dotaknuo takvu temu.''
''U redu je, nije tvoja krivnja. Nisi mogao znati.''
Matthew opazi kako suze naviru na Ameliene oči. Približi se njezinom licu te joj nježno obriše suze svojom rukom. Amelie ostane zatečena u trenutku Matthewovog dodira. Ubrzo dođe konobar s dva tanjura u rukama. U svakom tanjuru bio je komad čokoladne torte koja je vrlo ukusno izgledala. Matthew je pažljivo promatrao kako Amelie stavlja prvi komadić torte u usta.
''Kako je ukusno!'' usklikne Amelie.
''Vjerojatno nije ukusnije od tvojih usana!'' reče Matthew nemogavši više odolijevati Amelie. Amelie se zacrveni. Matthew se približi njezinim usnama. Amelie se prepusti čarobnom trenutku. Zatvorivši oči počne približavati svoje lice Matthewovom. Tihom prostorijom odjeknuo je zvuk strastvenog poljupca. Amelie se najednom odmakne i upita samu sebe:''Što ja to radim?! Tek sam upoznala ovog čovjeka!'' Ubrzo dolaze četiri gitarista, te počinju svirati i pjevati:
Iako su se naši pogledi prvi put stopili
Ne mogu odoljeti tvojoj ljepoti
Noćas želim biti samo tvoj
Predati ti se dušom i tijelom
Ove riječi razbile su oblak Amelienih negativnih misli, te je upitala Matthewa:''Ovo si ti naručio?!''
''Nisam!'' nasmiješi se Matthew. ''Nisam mogao znati da ću na tebe naletjeti. Ali moraš priznati da riječi savršeno odgovaraju ovom trenutku.''
Matthew ponovno uhvati Amelie koja se ovaj put u potpunosti prepusti emocijama. Nakon nekoliko strastvenih poljubaca, Matthew uzme Amelie u naručje, te laganim koracima krene s njom van iz restorana. Malobrojni ljudi koji su bili unutra zavidno su ih gledali.
''Da, Matthew. Tekst uistinu odgovara ovom našem trenutku. Želim biti tvoja. Želim ti se noćas predati dušom i tijelom.'' tiho prošapta Amelie. Matthew se nasmiješi i poljubi je. Odvede je u svoju hotelsku sobu. Soba je bila romantična i predivna. U sredini nalazio se uredno posložen bračni krevet, a sa svake strane bio je po jedan noćni ormarić. Na svakome od njih bila je vaza s dvije ruže i zapaljena svijeća. Te svijeće bile su jedino što je rasvjetljavalo tamu sobe. Matthew polegne Amelie na krevet. Očarano su gledali jedno u drugo dok su skidali odjeću sa sebe. Ubrzo je i Matthew legao u krevet i prstima utrnuo obje svijeće. Sobu je tada osvjetljavala Mjesečeva svjetlost. U nezaboravnim strastvenim trenucima te noći, Matthew i Amelie divili su se ljepoti punog Mjeseca. Nakon nekoliko sati, zajedno su zaspali u zagrljaju.
Osvanulo je jutro. Sunčeve zrake otvorile su Ameliene oči. Shvativši da je prvi put u životu provela noć s muškarcem jako se uplašila. Matthew je još spavao. Amelie je polako skinula njegovu ruku sa svog ramena, pokupila odjeću i tiho izišla iz sobe. Odjenula se i plačući pobjegla iz hotela. Nakon petnaestak minuta, Matthew se probudio. Osjetio je tjeskobu odmah u trenutku kad je vidio da Amelie nije uz njega. Naglo je ustao iz kreveta i počeo je dozivati, no nije mu odgovarala. Više je nije mogao naći. Pred vratima hotela ispustio je glasan krik uzvičući njezino ime.
Amelie je u suzama trčala prema svojoj kući. U mislima je ponavljala samo jednu rečenicu:''Matthew, oprosti mi!''
''Prokletnica!'' uzvikne Matthew i razbije svijećnjak o zid. ''Kakva zmija! Samo me iskoristila kako bi se zabavila jednu noć! Kako sam se mogao zaljubiti samo u njene prelijepe i nježne oči?! Kako sam se mogao predati prokletoj strasti koju je u meni izazivao njezin anđeoski pogled, njezina vražja maska?!'' Bacivši se na krevet, Matthew zaplače kao malo dijete.
''Što sam učinila?'' upita Amelie samu sebe gledajući kroz prozor u smjeru hotela. ''Predala sam se muškarcu kojeg uopće ne poznajem. Što li je htio od mene? Je li se doista zaljubio ili je samo trebao noćnu avanturicu? Oh Bože! Samo mu ime znam. Nemam pojma kakva je osoba. Je li očekivao da ću samo tako otići? Ili je sada povrijeđen i tužan što me nema?'' Amelie krene prema vratima, no tada kaže:''Ne! Prekasno je! Ne mogu se više vratiti onamo!''
Matthew odlazi u kafić i naruči viski. Opijajući se uzvikivao je Amelieno ime. Čitav kafić gledao ga je s čuđenjem. Zaštitari su ga silom izvukli van iz kafića da prestane ometati red i mir. Matthew se pijan uputi kući te naleti na Mary, svoju dugogodišnju prijateljicu.
''Matthew, što si učinio?!'' upita užasnuta Mary. ''Što se dogodilo, zašto si ovo napravio?!''
Matthew nije odgovarao na Maryna pitanja, samo je ponavljao Amelieno ime. Mary, koja je već godinama nesretno zaljubljena u Matthewa, bila je neizmjerno ljubomorna kad je shvatila da Matthew u pijanom stanju ponavlja ime druge žene. Odvela ga je svojoj kući. Matthew je zaspao u Marynom krevetu.
Amelie je idući dan otišla na posao nastojeći nastaviti svoj život i zaboraviti čarobnu noć koju je provela uz Matthewa. Iako je nastojala sakriti duševne probleme, ljudi su primijetili njezino čudno ponašanje. U svakoj slici na zidu, Amelie je prepoznavala Matthewa. U svakom dokumentu koji je pogledala čitala je njegovo ime kojega uopće zapravo nije bilo.
Matthew se probudio u Marynom krevetu. Bio je trijezan i pri zdravom razumu. Mary je ušla u sobu i donijela mu pladanj s doručkom.
''Pripremila sam ti sendviče kakve najviše voliš!'' reče Mary smješkajući se i stavi pladanj na krevet.
''Hvala, Mary!'' reče Matthew. ''Hvala što si mi pomogla kad mi je bilo najteže!''
''Joj Matthew!'' uzdahne Mary. ''Dobro znaš koliko te volim i da bih za tebe učinila sve što je u mojoj moći.''
Matthewa dirnu Maryne riječi. Shvati da se ona već mnogo godina trudi zadobiti njegovu ljubav, a on ni u jednom trenutku nije prema njoj osjetio slične osjećaje. Kaže samome sebi kako Mary nije zaslužila takvo ponašanje, da zaslužuje i nagradu za svoj trud.
''Odlučio sam!'' reče Matthew u sebi. ''Neću više razmišljati o prokletoj Amelie. Posvetit ću svoj život tome da učinim Mary sretnom. Ona to uistinu zaslužuje. Nije bitno što ću ja osjećati, bitno je da ona bude sretna uz mene.''
''Zašto si tako zamišljen, Matthew?'' upita ga Mary. ''Što se jučer dogodilo? Nikad u životu se nisi predao alkoholu.''
''Duga priča, Mary! Znam da ti neće biti lako kad ti kažem.''
''Slobodno reci. Znam već da se radi o drugoj ženi jer si joj spominjao ime.''
''U redu... Reći ću ti... Zaljubio sam se kao idiot u osobu koju sam prvi put vidio. Imala je prelijepo lice. Glumila je stidljivost i dobroćudnost. Nisam joj mogao odoljeti i odveo sam je u svoju sobu u hotelu. Proveli smo noć skupa! Predala mi se! No ujutro kad sam se probudio... Više je nije bilo! Napustila me! Ostavila me kao jednokratnu krpu koju je upotrijebila!''
''Oh, Matthew! Tako mi je žao!''
Iako ju je ljubomora izjedala iznutra, Mary je pružila Matthewu psihičku potporu. Nije mu htjela nadosipati sol na ranu ljubomornim scenama.
''Mary! Htio sam ti još nešto reći!'' reče Matthew.
''Hajde, reci!'' znatiželjno odgovori Mary.
''Doista nisi zaslužila onakvo ponašanje. Godinama se trudiš zadobiti moju ljubav, a ja ti nikada nisam uzvratio osjećaje.'' Mary ga je šokirano gledala.
''Molim te, Mary, hoćeš li se udati za mene?'' upita Matthew. Maryine oči su zasjale u tom trenutku, no ubrzo je odgovorila:''Ne, Matthew! Volim te svom dušom, no nisam spremna biti samo tvoja utjeha. Ne želim provesti s tobom nijednu noć dok ti u meni budeš gledao sjenku te Amelie i zamišljao nju kraj sebe!''
''Mary, molim te! Ne želim to!'' reče Matthew. ''Samo mi je važno usrećiti tebe, jer ti to doista zaslužuješ. S vremenom ću te zavoljeti kao ženu, siguran sam!'' Mary je pristala udati se za Matthewa.
''Kada bismo se mogli vjenčati?'' upita Matthew.
''Ne želim žuriti. Želim da prođe dosta vremena da budeš siguran da si doista spreman na to. Neka bude za osam mjeseci!''
''U redu, Mary! Kako ti hoćeš!''
Od tog trenutka prošlo je šest mjeseci. Jednog jutra, Amelie je krenula na posao. Nebo je bilo hladno i sivo. Amelie je pogledala prema nebu i zapitala se:''Zašto, Matthew? Zašto sam te ostavila toga dana? Gdje si sada? Sjećaš li me se još? Iako je prošlo puno vremena i nismo se vidjeli, ja te nisam zaboravila. Nisam te zaboravila i nikad te neću zaboraviti, Matthew! Nikad neću zaboraviti noć kada smo zajedno pali pod magiju Mjeseca!'' Suze su navrle na Ameliene oči. Amelie je nastavila svojim putem i nastojala ne misliti više na Matthewa.
Mary začuje kucanje na vratima svoga stana te otvori. Tamo je stajao Matthew.
''Zdravo, Mary!'' reče Matthew i poljubi Mary.
''Moj Bože!'' pomisli Matthew. ''Prošlo je šest mjeseci od one proklete noći, a još uvijek se sjetim Amelie svaki put kad poljubim Mary! Što da radim, Bože?!''
Spustila se noć. Amelie je pogledala prema prozoru i ugledala pun Mjesec. Oblaka više nije bilo.
''Mjesečeva svjetlost!'' uzdahne Amelie. ''Lijepa kao i one noći! Hoće li me Mjesečeva svjetlost vratiti k tebi, Matthew?''
Prepuštena bolnim mislima, Amelie izađe iz kuće. Gledajući prema Mjesecu, ponovno dođe do mjesta gdje je upoznala Matthewa. Matthew je također lutao ulicama Los Angelesa gledajući Mjesec i razmišljajući o Amelie. Došao je do klupe gdje se nekada susreo s Amelie. Gledao je u Mjesec i zamišljao Amelieno lice. Ne primijetivši Matthewa, Amelie je također sjela na klupu. Matthew također nije nju primijetio. Samo je zureći u Mjesec izgovorio njezino ime. Amelie je zadrhtala kad je čula da netko izgovara njeno ime. Okrenula se i ugledala Matthewa.
''Matthew?!'' usklikne šokirana Amelie, ne mogavši vjerovati da se susrela s njime.
''Amelie?!'' Matthew također nije mogao vjerovati da ih je Mjesečeva svjetlost ponovno spojila. Amelie je okrenula glavu i tiho zaplakala.
''Zašto si to učinila, Amelie?! Zašto si me ostavila te noći kao bezvrijednu staru krpu?!'' Amelie je gorko zaplakala i bacila se Matthewu u zagrljaj. Matthew nije mogao glumiti ravnodušnost te ju je čvrsto stisnuo k sebi.
''Molim te, oprosti mi, Matthew! Oprosti mi što sam tako ostavila najveće blago koje sam imala!''
Matthew nije mogao prozboriti ni riječi. Samo je slušao Amelie koja mu je u suzama pričala što se dogodilo nakon te noći.
''Tog jutra kad sam se probudila bila sam neizmjerno uplašena. To je bilo prvi put da sam se podala muškarcu. I to muškarcu kojeg prvi put vidim, kojeg ne poznajem! Nisam znala što učiniti u tom trenutku i pobjegla sam nadajući se da ćeš me zaboraviti!'' Amelien glas drhtao je u plaču.
''Zaboraviti te...'' uzdahne Matthew. ''Ne pitaj jesam li te zaboravio. Pitanje je jesi li ti mene zaboravila?''
''Nisam te zaboravila. Niti jednog trenutka! Svakoga dana i svake noći pitala sam se gdje si i misliš li na mene kao ja na tebe!''
Sva gorčina nestala je iz Matthewovog srca u tom trenutku. Matthew i Amelie ponovno su se strastveno poljubili, kao one noći. Odjedanput je naišla Mary. Vidjela ih je kako se ljube i kako se njihova lica utapaju u suzama radosnicama. Nije htjela prekidati romantični trenutak. Samo se tužno uputila kući. Shvatila je da nema smisla da se nastavi boriti za Matthewa, da je očito da je Amelie ljubav njegovog života i njegova sudbina. Napisala je oproštajno pismo i ubacila ga u Matthewov poštanski sandučić. Spakirala je stvari u dva kovčega i odlučila zauvijek otputovati iz Los Angelesa.
Matthew se vratio kući sretan što ga je sudbina ponovno spojila s Amelie. Pronašao je u poštanskom sandučiću pismo i otvorio ga. U pismu je stajalo:
Dragi Matthew,
Preostala su samo dva mjeseca do našeg vjenčanja, no nisam to mogla učiniti. Znam da je Amelie ljubav tvog života i ne bih mogla mirno spavati znajući da si žrtvovao pravu ljubav zbog mene. Odlazim iz Los Angelesa i vjerojatno se više nećemo vidjeti. Nemoj se brinuti zbog mene, započni novi život uz Amelie. Stvoreni ste jedno za drugo. Ja odlazim, ali znaj da ću te zauvijek čuvati u srcu.
Zbogom,
Mary
Matthew tužno uzdahne kad pročita Maryino oproštajno pismo, no tada shvati da se zapravo oslobodio velikog tereta s duše. Potrčao je do Ameliene kuće i pozvonio. Amelie je otvorila i bila je presretna kad ga je vidjela. Matthew je kleknuo pred nju i stavio joj zaručnički prsten na prst, a potom je pitao hoće li se udati za njega. Amelie se rasplakala od sreće u tom trenutku. Kroz suze uspjela je prozboriti jednu riječ:''Hoću!''.
Matthew i Amelie vjenčali su se za dva tjedna. Svake noći pogledavali su prema Mjesecu i divili se njegovoj svjetlosti koja je ponovno spojila i zauvijek ujedinila njihove živote.
Neka kaže tko što hoće... neka mi se smije tko hoće... ali nakon iskustva danas odlučio sam da neću više glumiti da je za mene Belinda samo naj pjevačica, i da me svi zajebavaju da sam zaljubljen u nju...
Ne mogu reći da prema njoj ne osjećam ništa, jer nije istina!!!!!!! Ali ono što osjećam je nešto iznad ljudskog uma, nešto što ljudski um još nije opisao ni imenovao. Nije to zaljubljenost, to je po meni nešto više od toga... nešto neopisivo, nešto čarobno... nadnaravno...
Nema mi slađeg provođenja vremena od slušanja njenih pjesama... nema mi ukusnije duševne hrane i jačeg duševnog lijeka od nje... Njezine pjesme odzvanjaju mi u glavi čitav dan... nema trenutka kad ona nije u jednom kutku mojih misli i moga srca... mislim na nju u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti... uvijek!!!!! Zidovi moje sobe oblijepljeni su njenim slikama. Osim toga, ona je moja velika inspiracija za pjesme. Mislim da nijednoj osobi u koju sam bio zaljubljen (u doslovnom smislu te riječi) nisam napisao toliko pjesama koliko sam napisao Belindi. To su naizgled tipične ljubavne pjesme... da, samo to, jer kao što sam već rekao, čovjek još nije opisao i imenovao takav čarobni osjećaj kakav ja osjećam prema njoj, zato se čak ni u pjesmama ne mogu pojaviti riječi koje će ga dovoljno dobro opisati... I neću poricati, više neću poricati... svaka pjesma koju u zadnje vrijeme napišem upućena je Belindi, ili sam za nju dobio ideju iz neke Belindine pjesme... treće opcije nema. Sljedeća knjiga koju ću izdati zvat će se "Pod magijom Mjeseca", u čast Belindi i pjesmi La Luna u kojoj kaže "noć kad smo pali pod magiju Mjeseca". U knjizi će biti sve pjesme za koje mi je inspiracija bila ona sama, ili neka pojedinačna njena pjesma.
Naime, nedavno sam imao virozu i umirao sam od temperature... bio sam kod bake, a kad sam sjeo u auto i krenuo kući, u autu je svirala La Luna, meni najdraža Belindina pjesma. Neka kaže tko što hoće, ali u tih pet minuta ja sam dobio energiju i ojačao mi je imunitet... do ujutro visoka temperatura je nestala!!!!!!!
Nadam se da sada neki razumiju zašto mi toliko smeta kad netko o njoj kaže zlonamjernu riječ... zašto je kompliment njoj još veći kompliment meni, zašto je uvreda njoj nož u mome srcu...
Evo vam jedna pjesma u kojoj sam pokušao opisati ono što osjećam:
Nepoznati osjećaj
Može li um upravljati osjećajima?
Katkad uistinu ne može
Jer postoje takvi osjećaji
Kojima ni ljudski um ime ne zna...
U mome srcu gori jedan takav osjećaj
Osjećaj koji obuzima moju dušu,
Krade moje vrijeme, moj život
To je čaroban osjećaj...
Ti si zapalila plamen toga osjećaja
Jer u trenutku kad si se pojavila...
Zavladala si mojom dušom
I zatvorila sva vrata mog srca...
No nikad nisam dotaknuo tvoje tijelo
Nikad nisam osjetio tvoju prisutnost
Ti si za mene samo čaroban glas
I dvodimenzionalna slika na ekranu
Iako sam te više puta osjetio u blizini
To je bio samo trenutak mašte emocija
Nikada te nisam uistinu vidio
Nikada se nisi pojavila preda mnom
Kakav li je to osjećaj što osjećam?
To je osjećaj iznad ljudskog uma
I budući da si ispunila moju dušu čarolijom
Neka se odsad čarobnim osjećajem zove...
Znam da će se sad pojaviti mnogo ljudi koji me neće shvatiti i koji će reći da sam umobolan, ali baš me briga... Bit će mi drago ako me netko ipak shvati, iako ne vjerujem da će toga biti. Dosadilo mi je nositi masku nečega što nisam, i licemjerno se smijati na zajebancije tipa "zaljubio se u babu od 49 godina". Neka sada svi znaju što osjećam, ako se to uopće može shvatiti...
Kako reagiramo na uvrede? Svatko na svoj način na svaku pojedinu uvredu...
Tipične su uvrede tipa "jebem ti mater". Isplati li se uzrujavati za to, započinjati svađu ili možda fizički obračun? Ja smatram da ne... to je tako uobičajena i zastarjela uvreda, nekima čak i poštapalica, izraz koji se koristi svakodnevno svaki put kad nam nešto nije po volji... To je nešto tako beznačajno, na kraju krajeva i neostvarivo, a svakome toliko smeta ta riječ i toliko se naljuti kad mu je netko uputi, kao da on to nikad ne kaže... Zamisli...
No vrlo je neobično na što se ja vrijeđam... kad netko vrijeđa nešto što ja volim i što me zanima, ne mogu si pomoći, ja se naljutim i pobijesnim. Zvuči malo glupo i sigurno si mislite "Mo'š mislit', pa ne vrijeđa tebe". Da, ali tko vrijeđa ono što ja volim, vrijeđa moj ukus i kroz to vrijeđa mene. Kako da se ne naljutim? Nije li logično kad najbolje razmislite?
Jedna u školi mi je danas popljuvala Belindu... Rugala se njenim pjesmama, njenim spotovima i nazivala je pogrdnim imenima. Trajala je nastava i nisam joj mogao reći što je ide. Osjećao sam toliki bijes, toliko me izjedala želja da joj sve istresem u facu... Kasnije sam joj rekao da nije ni prva ni zadnja ljubomorna na Belindu, neka se samo pogleda u ogledalo, te da će shvatiti da Belinda ima prelijepo lice i prelijep glas, dok ona ima facu zgnječenog žohara i glas traktora. Nisam se osjećao mirno sve dok joj to nisam rekao. Ona mi se na to nasmijala, ali mislim da joj ipak nije bilo svejedno. Tek tada sam ugasio tu bijesnu vatru što je gorjela u mom srcu nakon tih njenih bezobraznih riječi. Pokazao sam joj da za uvrede Belindi nikad nikome ne ostajem dužan!!!!!!!!
Sigurno mislite koji sam ja kreten što se ne ljutim kad mi netko kaže "jebem ti mater". Ma dajte, što ću se ljutiti na jedan takav glupavi izraz? Ma klinac će meni netko jebati mater, to su samo prazne glupe riječi. Na to ne vrijedi trošiti živce. Što ću se živcirati kad mi netko psuje mater, kad znam da je ionako nikad neće jebati Nije li tako???
Ajde ne da mi se sad više filozofirati, samo što se mene tiče, imajte na umu... Ako nemate što normalno reći o Belindi, ne spominjite je
Zašto slušamo glazbu? To je vrlo zanimljivo pitanje koje će rijetko koja osoba postaviti. Glazba je već mnogo godina vrlo poznat i važan dio svakodnevnog života gotovo svake osobe na ovom svijetu. Svatko tko sluša glazbu, sluša je iz određenih razloga, koji nisu kod svake osobe isti. Postoji mnogo oblika glazbe i svatko ima određeni oblik koji voli slušati, koji u njemu potiče određene osjećaje.
Jedan moj prijatelj sluša metal. Sluša ga već nekoliko godina. Baš sam mu jučer postavio to zanimljivo pitanje, zašto sluša baš taj oblik glazbe i što ta glazba u njemu potiče. Naime, on se dobro razumije u glazbu i član je školskog benda. Govori da su Megadeth i Metallica, njegovi najdraži bendovi, izvrsni svirači i da slušanje njihove glazbe za njega predstavlja savršenstvo. Vrlo zanimljiv odgovor.
Zašto sam ja počeo slušati glazbu? – pitanje je na koje si više ne znam dati odgovor. Prvo što sam slušao bio je Edo Maajka. Nisam oduvijek tip kakav sam sada, nekad sam volio sve mračno i negativno. Edo Maajka je imao smiješne tekstove s puno psovki koje su me najviše privlačile. Ta glazba u meni nije budila nikakve osjećaje, samo sam osjećao zadovoljstvo dok sam slušao smiješne tekstove njegovih pjesama. Nisam tada poznavao glazbu na način na koji je poznajem danas.
Nisam zauvijek ostao takva osoba. S promjenom mojih osobina promijenio se i moj izbor glazbe. Kad sam upoznao prave ljudske osjećaje koje sada poznajem i imam, počeo sam slušati latino glazbu. Započeo sam s time skidajući s interneta meni najljepše uvodne pjesme iz meksičkih telenovela. To je bila romantična glazba – prelijepi tekstovi, puni ljubavi i emocija, prelijepi ritmovi i melodije ugodne mome uhu, i španjolski jezik koji već godinama obožavam. Ta glazba prodirala mi je u dušu, doticala moje osjećaje... Osjećao sam kako proživljavam sve o čemu pjesme govore. Tu sam glazbu slušao uglavnom dok pješačim da ubijem vrijeme, ili dok nešto naporno radim.
Jednoga dana, i to se promijenilo. Dok sam išao kući od ortodonta iz Đakova, u autu mi je za uho zapela neka pjesma koja više puta spominje riječ ''la Luna'' (Mjesec). Pjesma je na engleski, ali više puta se na španjolskom ponavljalo ''la Luna la Luna''. Nisam znao tko pjeva pjesmu, nisam znao ništa o njoj, samo taj jedan stih. Pjesma je završila, no meni je ostala usiječena u sjećanje. Kad sam došao kući, pronašao sam na internetu tu pjesmu i saznao ime pjevačice. Skinuo sam pjesmu i poslušao je. Kako imam problema s raspoznavanjem riječi u pjesmama bez da prethodno pročitam tekst pjesme, nisam znao o čemu pjesma govori, ali mi se svidio naslov pjesme ''La Luna'' i što često ponavlja tu riječ.
Kad sam na internetu pronašao tekst ''La Lune'', svidjela mi se više nego ikada prije. Uistinu je predivna i prepuna osjećaja. Nisam pamtio kada me zadnji put tako osvojila neka pjesma koja nije na španjolskom. Pjevačica je opisivala dan kad je upoznala ljubav svog života, te noć kada je s njime ''pala pod magiju Mjeseca''. Pred kraj pjesme govori kako ni sama ne zna zašto ga je ostavila toga dana i kako ne zna gdje je.
Idući dan, ponovno sam na radiju čuo ''La Lunu''. Shvatio sam da je tada bila hit tjedna Slavonskog radija. Nakon toga, postao sam ovisan o toj pjesmi. Slušao sam je po dvadeset i više puta na dan. To je bila za mene najteža pjesma za naučiti pjevati, ali i najvrjednija tog truda. Svaki dan i svaku noć, u glavi su mi odzvanjale riječi te pjesme. Nisam mogao zamisliti da prođe nekoliko sati, a da barem jednom ne čujem ''La Lunu''.
Nakon nekoliko dana ovisničkog slušanja ''La Lune'', poželio sam nešto više od Belinde Carlisle, pjevačice koja je tu čarobnu pjesmu otpjevala. Pitao sam tatu bi li mi mogao nabaviti njezin album ''Runaway Horses'' (Odbjegli konji), album na kojem postoji pjesma ''La Luna''. Dobio sam taj CD, CD ''The Best of Belinda'' (Belindini najbolji hitovi) i DVD s njenim koncertom ''Runaway Live'' (Odbjegli uživo). Kad sam isprva odslušao CD ''Runaway Horses'', nijedna pjesma me nije toliko privukla kao ''La Luna'', no već sljedeći put kad sam slušao, i druge pjesme počele su mi odzvanjati u glavi. Nakon što sam odgledao koncert ''Runaway Live'', naprosto sam poludio za Belindom. Belinda je postala moja omiljena pjevačica i mnogo više od toga. Vidio sam i neke njezine spotove, između ostalih i spot ''La Luna''. Nije me više privlačio samo njen glas, nego i njezina ljepota. Njezine prekrasne oči kojima mi upija pogled, njezino predivno lice, uz čarobni glas kojim pjeva te prelijepe pjesme. Za mene Belinda je najveće čudo, najljepše umjetničko djelo Majke Prirode i nekad se doista pitam može li na ovom planetu postojati takvo savršenstvo poput nje, takve kakvom je prikazana. Ne mogu znati kakva je ona osoba, ali sudeći po onome što znam rekao bih da je predivna osoba koju bi svatko poželio imati uz sebe, jer smatram da osoba koja u pjesmama izgovara tako prekrasne riječi ne može imati lošu narav ili lošu dušu, no nikad se ne zna.
Kako mi se Belinda neizmjerno svidjela na svaki način, zakleo sam se samome sebi da neću stati dok ne skinem s interneta pjesme sa svih njezinih CDa i ne složim pravu kolekciju njezinih pjesama. To sam i učinio. Nakon nekoliko dana, pjesme svih njezinih jedanaest CDa bili su na mom računalu, a ubrzo sam ih snimio na CDe i umetnuo ih u kutije s odgovarajućim omotima. Izgledaju kao originalni CDi. Naravno, moje kolekcionarstvo ovdje nije stalo. Nastavio sam skupljati sav multimedijalni materijal vezan za nju: slike, video spotove, snimke s koncerata, instrumentale, remixe i pjesme koje je Belinda snimila, ali nikad stavila na CDe.
Ono zanimljivo je što nijedna glazba nije toliko duboko dotaknula moju dušu, toliko duboko se uvukla u nju, kao Belinda i njezine pjesme. Glazba za mene više nije samo usputna stvar u životu, Belinda za mene više nije samo omiljena pjevačica. Latino glazbu sam slušao da ubijem vrijeme i da si olakšam neki težak, naporan ili jednostavno dosadan posao. Belindu slušam jer sam ovisan o njoj, jer bih poludio da je ne slušam, jer liječi moju dušu i smiruje sve moje negativne emocije, moju tugu i moju bol, moj bijes i moj strah. Belinda je moje najslađe provođenje vremena, moja duševna hrana i moj duševni lijek, moje misli kroz dan i noć, moja java i moj san, moje Sunce i moji oblaci, moj Mjesec i moja zvijezda... moja najljepša opsesija. Oblijepio sam sobu njenim slikama, a specijalne slike sam stavio na zid pored kreveta, tako da joj svake noći uputim posljednji pogled prije no što moja duša utone u san.
Sada dok slušam neku latino pjesmu... Sviđa mi se, naravno da mi se sviđa, ali više ne osjećam isto što sam osjećao prije, ono što sad osjećam uz Belindu. Ne osjećam riječi kako prodiru na dno moje duše, jer Belinda je otvorila veće dubine moje duše nego što ih je otvorio latino, dubine koje ta glazba ne može dotaknuti. Svoj MP3 player sam ispraznio kako bih ga nakon toga napunio Belindinim pjesmama.
Moja ovisnost zapravo nije nestala, samo se promijenila. Nisam više ovisan o pjesmi ''La Luna'', ali ovisan sam o Belindi, o istom tom čarobnom glasu koji je tu pjesmu otpjevao. Mislim da bih naprosto poludio da prođe jedan dan, a da ne čujem nijednu njezinu pjesmu. Odslušao sam sve njezine pjesme. Sve mi se sviđaju, ali ponajviše album ''Runaway Horses'' i pjesma ''La Luna''. ''La Luna'' je zadržala posebno mjesto na mojoj top listi Belindinih pjesama i u mom srcu. Svake večeri dok je Mjesec pred mojim prozorom, ugasim svjetlo u sobi, prigušim svaki drugi zvuk s računala, te slušam ''La Lunu'' gledajući Mjesec. No vidio se Mjesec s mog prozora ili ne, svake noći u krevetu prije spavanja slušam ''La Lunu'' na MP3 playeru. To je moj ritual.
Uistinu je nevjerojatno koliko glazba može promijeniti život i dušu neke osobe. Nevjerojatno je kakve osjećaje može izazvati čaroban glas jedne osobe. Nevjerojatno je koliko različitih osjećaja u pojedinoj osobi može izazvati određeni oblik glazbe, kako mnogo razloga postoji zašto netko sluša upravo onu glazbu koju sluša i koju voli... Doista je nevjerojatno.
nakon dugog vremena vraćam se u svijet blogova. Na svoj stari blog dugo ništa nisam napisao. Kako sam sada ponovno ušao u svijet blogova, i to inspiriran svojom obožavanom pjevačicom Belindom Carlisle, otvorio sam novi blog i odlučio započeti ponovno. Na blogu ću pisati o svojoj svakodnevici, ali mnogo toga bit će vezano za Belindu, jer ipak ona je moja primarna zanimacija i moja najljepša opsesija.
, slatkiše
i kao šećer na kraju MEDALJON SA SLIKOM MOJE BELINDICE
Od kolege s BCnet foruma iz engleske dobio sam dva DVDa i jedan CD. Na prvom DVDu je Belindin koncert Live at Manchester Pride 2007. Navodno taj DVD sada imaju 4 osobe na ovom svijetu (osim ako lik sere), a to smo: on, lik koji mu je to nabavio, ja i sama Belinda
